Yahoo Web Search

  1. Serbian language - Wikipedia

    en.wikipedia.org › wiki › Srpski_jezik

    It is the official and national language of Serbia, one of the three official languages of Bosnia and Herzegovinaand co-official in Montenegro, where it is spoken by the relative majority of the population. It is a recognized minority language in Croatia, North Macedonia, Romania, Hungary, Slovakia, and the Czech Republic.

  2. Српски језик — Википедија

    sr.wikipedia.org › wiki › Српски_језик

    српски језик • srpski jezik: Изговор [sr̩̂pskiː] Говори се у: Србија, Босна и Херцеговина, Хрватска, Црна Гора и српска дијаспора: Регион: централна Европа, југоисточна Европа

  3. Srpski jezik – Wikipedija

    hr.wikipedia.org › wiki › Srpski_jezik
    • Jezik Srba I Srpski Jezik
    • Povijest Srpskog standardnog jezika
    • Vanjske Poveznice

    Kao i kada su drugi jezici u pitanju, nužno je razgraničiti pojam jezičnih sastava kojima se Srbi kao etnicitet služe od standardnog jezikakoji se upotrebljava u državnim i kulturnim institucijama. Strukturalna lingvistika (kao dominantan pravac u jezikoslovlju 20. st.) i standardologija razlikuju dijakronijski i sinkronijski pristup jeziku. Prvi opisuje jezičnu povijest, tj. kako su se vremenski mijenjale strukturalne značajke jezika, dok sinkronija daje opis sadašnjega ustroja jezičnoga sustava. U ovome ćemo tekstu kratko prikazati povijesni razvoj srpskoga jezika, dok je gramatički opis suvremenoga standardnoga jezika izostavljen. Osnovna namjena ovakvog prikaza je prikaz osobina nastanka standardnog jezika. Zato se ovdje ograničavamo na prikaz povijesti standardnog srpskog jezika, čiji je jedan dio i suvremeni standardni srpski jezik.

    Pretpovijest

    Poznata prapovijest (nepisana povijest) srpskog jezičnog prostora seže u vrijeme indoeuropske etničke i jezične zajednice. Na prostoru od Ukrajine do Podunavlja tijekom Neolitika postojala je zajednica ljudi danas poznata pod naknadno dodijeljenim imenom Indoeuropljana. Ta se jezična zajednica pred kraj Neolitika raspala prvo u dvije skupine: kentum i satem. Prva skupina, koja se nalazila zapadnije, dobila je ime po klasičnom latinskom izgovoru broja sto (centum), a što se očitovalo u refleks...

    Pisma

    Ako zanemarimo do sada nedostatno potvrđene, no faktografski utemeljene znanstvene hipoteze o prethodnim slavenskim (pa time i srpskim) pismima, može se reći da se, u razičitim razdobljima srpski književni (standardni) jezik pisao latinicom, glagoljicom i ćirilicom. U srpskom jeziku je - u doba stvaranja jedinstvene srpske srednjovjekovne feudalne države i definitivnog priklanjanja bizantskom kulturnom krugu u doba Stefana Prvovenčanog Nemanjića i njegovoga brata Svetog Save (Rastko Nemanjić)...

    Standardni oblici jezika

    Srpski jezik kao standardni idiom izražavanja srpske nacionalne kulture prošao je tijekom povijesti nekoliko faza. Od prvih pisanih spomenika koji se nesporno mogu pripisati srpskomu jezičnomu korpusu (11./12. stoljeće), srpski se jezik oblikovao dvama istodobnim procesima: spontanim glasovnim i oblikoslovnim promjenama pučkih govora na razini jezika kao sustava narječja s jedne strane, te svjesnim standardizacijskim zahvatima koje je propisivala društveno-uljudbena elita, koju su motivirale...

    • otprilike 75
    • Srbi
  4. Srpski jezik - Wikipedia

    sh.wikipedia.org › wiki › Srpski_jezik

    Danas se taj jezik naziva crkvenoslovenskim jezikom . Kao odraz na zbivanja u sakralnoj jezičkoj normi nastao je svetovni književni jezik koji je bio mešavina vojvođanskih dijalekata, ruskoslovenskog i ruskog jezika: slavenosrpski jezik. Na tom je jeziku tokom 18. i 19. veka stvorena osnova za savremenu srpsku kulturu.

  5. Srpski jezik - Wikipedia

    bs.wikipedia.org › wiki › Srpski_jezik

    Srpski jezik je standardni jezik u službenoj upotrebi u Republici Srbiji, Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, a u kulturnoj je upotrebi u većem broju zemalja širom svijeta gdje postoje srpske etničke zajednice. Srpski jezik ima dva refleksa, ekavica i ijekavica. Historija. Srpski jezik je prvi put implicitno kodificirao Sveti Sava.

  6. Srpskohrvatski jezik - Wikipedia

    sh.wikipedia.org › wiki › Srpskohrvatski_jezik
    • Nazivi
    • Leksičko Nasljeđe
    • Dijalekti
    • Pisma
    • Vanjske Veze
    srpskohrvatski ili hrvatskosrpski jezikje tradicionalni naziv zajedničkog jezika koji se upotrebljavao tokom čitavog XIX i XX vijeka. Nazvan je po rubovima jezičnog područja na kojem se govori.
    srpski jezik, hrvatski jezik, bosanski jezik i crnogorski jeziksu službeni nazivi koji se za srpskohrvatski jezik koriste od 1990-ih.
    bosansko-hrvatsko-srpski jezik (BHS) ili bosansko-hrvatsko-crnogorsko-srpski (BHCS)je naziv koji je ušao u upotrebu nakon 1990-ih.
    centralni južnoslovenski dijasistemje izraz koji se ponekad nalazi u lingvističkoj literaturi, ograničen na dijalekatsku razinu i uglavnom na opisivanje međusobnih uticaja raznih južnoslovenskih di...

    Kao svi europski jezici, i Hrvatsko-srpski jezik je naslijedio brojne riječi iz drugih jezika s kojima je stupio u vezu kroz stoljeća svoje vrlo složene te isprepletene povijesti. Bilo je puno razmijena koje su ostavile duboke i količinski značajne tragove. Danas možemo smatrati to nasljeđe kao kvalitativno proširenje štokavice, dok je vodeći kulturno-politički smjer tijekom cijelog 19. stoljeća (vidi: Narodni preporod) – pa i 20. stoljeća – težio prema purizmu, to jeste prema iskljičivanju »barbarizama« ili stranih riječih iz »pravilnog« govora i pisma a to je se posebice ticalo turcizama, mađarizama i djelomično germanizama. Glavni jezici koji su doprinijeli Srpsko-hrvatskom jezičnom sistemu su : 1. latinski (latinizmi) : ormar, republika; 2. grčki, mahom preko vizantijskog utjecaja : biblioteka, dinamika; 3. mađarski (mađarizmi) : astal, baršun, bunda, kip, palanka, varoš; 4. njemački (germanizmi) : fasovati, front, gmajna, kugla, vaga; 5. turski (turcizmi) tj. orientalizmi, rije...

    Srpskohrvatski jezik ima tri osnovna dijalekta, koja su nazvana prema upitnoj zamenici koja se razlikuje u svakom od njih. Čakavski dijalekt koristi upitnu zamenicu ča, kajkavski dijalekt koristi kaj, a štokavski dijalekt koristi što ili šta. Dijalekti kao što je torlački dijalektnisu prepoznata u ovoj klasifikaciji. Takođe, postoje tri osnovna načina za zamenjivanje u govoru i pisanju protoslovenskog samoglasnika jat. U okviru čakavskog dijalekta obično se koristi samoglasnik i za zamenjivanje jata (tzv. ikavski izgovor), dok se u nekim čakavskim govorima koriste i samoglasnik e (ekavski izgovor), kao i samoglasnička grupa ije odnosno je (ijekavski izgovor). Kajkavski dijalekt obično zamenjuje jat samoglasnikom e, dok je štokavski, poput čakavskog, podeljen na govore koji koriste samoglasničke grupe ije i je (ijekavski), samoglasnik e (ekavski) i samoglasnik i (ikavski).

    Tokom istorije, ovaj jezik je bio pisan koristeći više pisama: 1. razne varijante latinskog i grčkog alfabeta. 2. glagoljica 3. ćirilica 4. arapsko pismo Danas se koriste latinica i ćirilica. Svako slovo iz jednog pisma odgovara samo jednom slovu iz drugog pisma.

  7. Српски јазик — Википедија

    mk.wikipedia.org › wiki › Srpski_jezik
    • Именки
    • Придавки
    • глаголи

    Падежи и деклинација на именки

    Во српскиот јазик има седум падежи: номинатив, генитив, датив, акузатив, вокатив, инструментал и локатив. Кога именките се деклинираат, акцентот се менува за датив и локатив. 1. Во зборовите од III-тата класа во инструментал еднина завршетокот може да биде -ју. Некои зборови претрпуваат промени, како на пример: љубав се менува во љубављу или младост станува младошћу и смрт станува срмћу 2. Еднослоговните зборови што завршуваат на -о се деклинираат на овој начин. 3. Именките нога, рука, око, у...

    Промена

    Придавките имаат три рода (машки, женски и среден), седум падежи (номинатив, датив, генитив, акузатив, инструментал, локатив и вокатив кој е формално еднаков на номинативот), два броја (еднина и множина) и две промени (определена и неопределена). Неопределената промена според завршетоците е еквивалентна на промената на именките. Определената промена е специфична само за придавките и се разликува од неопределената, и по форма и по значење.

    Компарација на придавки

    Придавките имаат три степени: позитив, компаратив и суперлатив.

    Помошни глаголи

    Нема инфинитив и има само сегашно време: Овој глагол е ист со македонскиот помошен глагол сум.

  8. Srpskohrvatski jezik – Wikipedija

    hr.wikipedia.org › wiki › Hrvatskosrpski_jezik
    • Službeni I Činjenični Status
    • Povijest pojma I Ideje
    • Sadašnje Stanje U Hrvatskoj
    • Jezikoslovne dvojbe I Nedorečenosti
    • Stajališta Hrvatskih Jezikoslovaca
    • Stajališta Srpskih Jezikoslovaca
    • Stajališta svjetskih Jezikoslovaca I Institucija
    • Zaključak
    • Literatura
    • Vanjske Poveznice

    Srpskohrvatski nije formalno bio službeni jezik SFRJ. U Hrvatskoj je službeni bio hrvatski književni jezik koji se i nazivao hrvatski, a imao je različit sadržaj od prethodno navedenoga, u Sloveniji – slovenski, u Makedoniji – makedonski, u BiH srpskohrvatski odnosno hrvatskosrpski jezik ijekavskoga izgovora, dok je u Crnoj Gori bio imenovan kao službeni srpskohrvatski jezik ijekavskoga izgovora. Svi ovi pojmovi razlikovali su se u konkretnoj realizaciji jezika. Radi državnoga unitarizma te razlike nazivane su nacionalnim varijantama (slovenski i makedonski su ipak priznavani odvojenim jezicima), a ne pravim imenom – blisko srodnim jezicima. Također je bila praksa nazivanja hrvatske navodne "varijante"– zapadnom, a srpske – istočnom. Iza ideologije srpskohrvatskog jezika stajala je ideja nasilnog spajanja srpskoga i hrvatskoga, odnosno nasilnog uklapanja hrvatskoga u srpski: nakon stvaranja Prve Jugoslavije iza I. svjetskog rata, službena je bila ideologija da su Slovenci, Hrvati i...

    Podrobniji članak o temi: Povijest srpskohrvatskoga jezika Hrvatski jezik je nastao na temelju narodnih govora ili vernakulara, te ima književnu povijest od 13. stoljeća (iako neki jezikoslovci, kao Tomislav Ladan, drže da se može govoriti o kontinuitu Hrvatskoga od 10. ili 11. stoljeća), a idiom što je kasnije postao osnovom standardnoga jezika, pojavio se kao regionalni književni jezik u Dubrovniku koncem 15. stoljeća. Za srpski se jezik može reći da mu prva zabilježena djela na vernakularu potječu iz 18. stoljeća. Početci bošnjačkoga jezika na narodnome govoru sežu u 16., a možda i u kraj 15. stoljeća. Glede crnogorskoga jezika- obzirom na kasni razvoj školstva i složeni odnos sa Srbijom - još je nejasno koji se zapisi mogu smatrati prvim manifestacijama toga jezika. Svi ovi književni jezici imaju pretpovijest u obilju tekstova na staroslavenskom ili crkvenoslavenskom jeziku pojedine nacionalne suvrsti ili recenzije: otvorenim ostaju pitanja atribucije crkvenoslavenske pismenosti...

    Kod govornika hrvatskog jezika odraslih u vrijeme prije 1991. god. - koji su svakodnevno pratili televizijske i radijske programe stvarane u Beogradu, gledali filmove i čitali novine iz Srbije, koji su služili jugoslavensku vojsku i na druge načine bili dobro upoznati sa srpskim jezikom i kulturom - lako bismo mogli govoriti o dvojezičnosti; onako kako o dvojezičnosti govorimo primjerice kod mnogih stanovnika Rovinja ili Umaga, gdje se koriste talijanski i hrvatski kao dva doista slabo srodna jezika. Slično je i kod starijih generacija u Srbiji, čiji pripadnici bez poteškoća mogu pratiti sadržaje na hrvatskom jeziku. Dario Lečić objavljuje 2014. godine studiju utemeljenu na empirijskom istraživanju u kojem je promatrano praktično korištenje jezika 40 govornika hrvatskog iz različitih krajeva Republike Hrvatske, koji su u obrazovni sustav ušli nakon 1991. godine. Većina tih govornika razumije, a ponekad i koristi lekseme koji su učestali u srpskom jeziku (točak, stepen, bure, učestvo...

    Osim političkih motiva, razvidni su i sljedeći razlozi zašto se nerijetko još ustraje na pojmu «hrvatskosrpski», posebice u zemljama zapadne Europe i sjeverne Amerike. Naime: 1. pitanje: što je jezik, a što dijalekt; što su različiti jezici, a što varijante jednoga jezika ?- eminentno je političko pitanje koje zapravo i ne spada u lingvistiku. Ironija je u tom da jezikoslovlje ne određuje što je jezik, a što dijalekt, niti daje hijerarhiju jezičnih idioma - nego ih samo opisuje. Proizvoljnost lingvističkih kriterija vidi se i po klasifikacijama broja jezika: npr., neki sveučilišni udžbenici daju broj od oko 5.000 jezika u svijetu, neki pak 3.964 mrtva i 17.966 živih jezika i dijalekata, dok se drugi, kao kembrički atlas jezika vrte oko brojke 6.500, a u knjizi Merrita Ruhlena «A guide to the languages of the world», 1976., Stanford University Press, stoji da ih ima između 4.000 i 8.000. U hrvatskom slučaju ilustrativni su udžbenici Dubravka Škiljana, «Pogled u lingvistiku», 1987. i...

    Glede pojma srpskohrvatski jezik (srpsko-hrvatski, hrvatskosrpski, hrvatski ili srpski) među hrvatskim jezikoslovcima postoji praktički uniformno mišljenje da je taj «jezik» ideološko-politički konstrukt koji nikada nije opstojao u stvarnosti. Naime: moguće je postojanje eminentno političkih konstrukcija koje traju neko vrijeme (primjer su, među inim, razne socijalističke institucije što su nastale i nestale s komunističkom SFRJ), no, u slučaju «srpskohrvatskoga» riječ je o himeri koja je imenovana, zabilježena u svjetskim udžbenicima, ušla u globalnu svijest kao široko prihvaćen pojam - no, nikad je nije bilo: nešto poput vještica, flogistona ili geocentričnoga sustava. Korijeni široke recepcije srpsko-hrvatske jezične ideologije mnogobrojni su, no, većina se može svesti na dvije ili tri teze: rana je slavistika (Josef Dobrovsky, Pavel Šafařik, Jan Kollar, Franc Miklošič, Jernej Kopitar, Vuk Karadžić) pogrješno ocrtala odnose među južnoslavenskim jezicima - dijelom politički motivi...

    Što se tiče naziva «srpskohrvatski», srpski su jezikoslovci, za razliku od svojih hrvatskih kolega, podijeljeni. Uzroci takovomu stavu višestruki su, od srpskih nacionalnih do jugounitarnih, od jezičnopovijesnih do općeuljudbenih. Naime, u srpskoj je jezičnoj kulturi dominiralo, često prešutno, mišljenje da je srpskohrvatski zapravo srpski jezik koji se proširio izvan jezgrenih srpskih etničkih prostora i kojeg je oblikovao, praktički isključivo na srpskim pučkim govorima, Vuk Karadžić. Tijekom obje Jugoslavije srpski jezik bijaše u dominantnome položaju u odnosu na hrvatski, i to ponajviše zbog dva činitelja: srpske demografske prevlasti i teritorijalne proširenosti, kao i centralističkoga uređenja što je pogodovalo širenju idioma glavnoga grada zajedničke države. Nisu bitne nijanse prijepora tko je u konačnici više dobio ili izgubio (u srpskome je prevladala, bar privremeno, latinica; također, tek bi podrobnija jezikoslovna istraživanja mogla dati odgovor na pitanje je li hrvatski...

    Nakon razdoblja rane slavistike, u kojem je posijan velik dio kaosa što je kasnije opterećivao odnose među južnoslavenskim narodima i jezicima, dolazi koncem 19. stoljeća do afirmacije pojma «srpsko-hrvatski», i to u djelima jednoga od najuglednijih mladogramatičara, slavista Augusta Leskiena - inače prijatelja Tome Maretića. U 20. je stoljeću situacija glede statusa i nazivka pojedinih jezika bila dosta ujednačena, kao i politizirana. Uglavnom su prevladavali «serbokroatisti», neki još od razdoblja između dva rata, no većina je djelovala u doba SFRJ. Najpoznatiji slavisti koji su se bavili «srpskohrvatskim», hrvatskim ili srpskim, srpskim, hrvatskim i sl. bijahu: Arturo Cronia, Gerhard Nelkowsky, Kenneth Naylor, Roger Auty, Thomas Magner i dr. Poslije raspada SFRJ afirmiraju se studije i knjige Leopolda Auburgera, Ljudmile Vasiljeve, Elisabeth Erdmann-Pandžić i Claudea Hagegea. Sumarno, moglo bi se reći sljedeće: 1. u doba SFRJ «srpskohrvatski» je uživao popularnost koja je bila re...

    Postoji nekoliko kriterija za klasifikaciju jezika. Uobičajeni su oni koje je naveo ugledni hrvatski lingvist Radoslav Katičiću knjizi "Novi jezikoslovni ogledi", Zagreb 1992. Jezici se klasificiraju po: 1. kriteriju genetske ili rodoslovne srodnosti 2. kriteriju sličnosti na osnovi kontakta među idiomima 3. tipološko-strukturalnih elemenata 4. vrijednosnih sudova Prva tri kriterija, koji bi trebali biti "znanstveni", vode u slijepu ulicu. Jedan dio zapadnogermanskih jezika po genetskom kriteriju razlikuje dva jezika: donjonjemački i gornjonjemački; tipološki četiri jezika: nizozemski, donjonjemački, gornjonjemački i jidiš; po kontaktu među idiomima postoji pak ulančani niz dijalekata. Jedino vrijednosni sud daje odgovor. "Poznato je također da je jezik ljudima uvijek i nosilac nekih vrijednosti, da se prema njemu opredjeljuju: osjećaju ga kao svoj ili tuđ, kao lijep ili ružan, kao njegovan ili zapušten. On im je simbol i uvijek nova potvrda duhovnoga bića i narodnosne pripadnosti,...

    Leopold Auburger: Hrvatski jezik i serbokroatizam, Rijeka: Hrvatsko filološko društvo, Rijeka : Maveda, 2009., ISBN 978-953-7029-15-9
    Nataša Bašić: O postanku hrvatskoga književnog jezika, Jezik, 45,4, 1998., Zagreb
  9. Lužičkosrpski jezici - Wikipedia

    bs.wikipedia.org › wiki › Lužičkosrpski_jezik

    ISO 639-2 kôd jezika je wen . Dva lužičkosrpska jezika i književni standardi su gornjolužičkiosrpski ( hornjoserbsce ), kojim govori oko 20.000-25.000 ljudi u Saksoniji, i donjolužičkosrpski ( dolnoserbski) kojim govori oko 7.000 ljudi u Brandenburgu. Područje u kojem se govore ova dva jezika poznato je kao Lužica ( Lausitz na ...

  10. Srbi - Wikipedia

    sh.m.wikipedia.org › wiki › Srbi
    • Poreklo Srba
    • Srednji Vek
    • Novi Vek
    • Savremeno Doba

    Prema „Spisu o narodima“ koji se pripisuje vizantijskom caru Konstantinu Porfirogenitu, Srbi su se doselili na Balkan za vladavine cara Iraklija (610—641), početkom 7. veka (oko 626. godine). Od tada se sa sigurnošću može govoriti o njihovoj istoriji. Prema pomenutom spisu, Srbi su na Balkan došli iz Bojke (Bele Srbije),[n 1] čija lokacija nije sa sigurnošću utvrđena. O lokaciji Bele Srbije postoji nekoliko hipoteza. Prema jednom mišljenju ona se nalazila na području Polablja i Lužice (današnja istočna Nemačka), koje danas nastanjuju Lužički Srbi. Prema drugom mišljenju, ona se nalazila u gornjem toku Visle i Odre (današnja Poljska), dok je prema trećoj varijanti ona bila locirana na području današnje zapadne Ukrajine. U svakom slučaju, srpska narodna tradicija ne zna za zemlju Bojku. U Polablju Srbe kao zasebnu zajednicu nalazimo od 5. veka, među zapadnim Slovenima, gde je potvrđeno postojanje njihove nekadašnje države, u delu literature poznate kao Dervanova Srbija. Lužički Srbii...

    Ranosrednjovekovna istorija Srbaje zbog oskudice pisanih izvora poznata samo okvirno. Za period od doseljavanja do formiranja feudalnih država glavni izvor je Konstantin Porfirogenit. Po njegovoj priči, za vreme vladavine vizantijskog cara Iraklija (610-641) vlast nad Belim Srbima je pripala dvojici braće, od kojih je jedan iz nepoznatog razloga napustio svoju očevinu i uputio se u Vizantiju. Za sobom je, kako Porfirogenit kaže, poveo „polovinu naroda“. Car Iraklije ih je naselio u okolini Soluna, u kraju koji će se od tada po njima zvati Srbica (danas Servija, okrug Kožani).[n 2]Posle nekog vremena ih je obuzela nostalgija za starim zavičajem, pa im je car dao dozvolu za povratak. Međutim, tek što su prešli Dunav, predomislili su se i ponovo zatražili zemlju za naseljavanje. Ovaj put im je car dodelio oblasti opustošene u najezdi Avara, u Porfirogenitovo vreme (sredina 10. veka) poznate kao Srbija, Paganija, Zahumlje, Travunija i Konavle. Srbi i ostali Južni Sloveni su u novoj post...

    Nakon osvajanja srpskih država, Turci su se okrenuli osvajanju Kraljevine Ugarske, u koju se deo Srba sklonio pred turskom najezdom. U vreme tursko-ugarskih sukoba u 16. veku, Srbi predvođeni samozvanim carem Jovanom Nenadom (1526-1527) i vojvodom Radoslavom Čelnikom (1527-1530) su na području Panonske nizije pokušali da obnove srpsku državu. Ovi pokušaji bili su kratkotrajni, a nakon turskog osvajanja velikog dela Ugarske, najveći deo srpskog naroda našao se pod turskom vlašću. U nedostatku sopstvenih državnih ustanova, Srbi su svoj identitet vezali za pravoslavnu crkvu, oličenu u Pećkoj patrijaršiji. Između 16. i 18. veka, u srpskim zemljama je izbio niz ustanaka protiv turskih vlasti, od kojih je najznačajniji bio Banatski ustanakiz 1594. Od kraja 17. veka, oko kontrole nad srpskim zemljama sukobljavaju se Osmansko carstvo i Habzburška monarhija. Granica između ovih država se do kraja 18. veka ustalila na Dunavu i Savi. Tokom habzburške vlasti, formiran je niz habzburških adminis...

    Porazom Centralnih sila u ratu 1918. godine, Srbija i Crna Gora su oslobođene okupacije. U procesu jugoslovenskog ujedinjenja, Srbiji se prisajedinjuju Crna Gora i Vojvodina, a potom se tako proširena Srbija ujedinjuje sa novoformiranom Državom Slovenaca, Hrvata i Srba u jedinstveno Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca, kasnije nazvano Jugoslavijom. Srbi su svoju državnost uneli u novu jugoslovensku državu, u čijim granicama se našla ogromna većina srpskog naroda. Do okončanja Prvog svetskog rata Srbi su imali šest posebnih crkvenih organizacija: 1. Beogradsku mitropoliju u Kraljevini Srbiji, sa pet eparhija 2. Karlovačku mitropoliju, sa sedam eparhija 3. Crnogorsko-primorsku mitropoliju, sa tri eparhije 4. Srpsku crkvu u Bosni i Hercegovini, sa četiri eparhije 5. Dalmatinsku crkvenu oblast, sa dve eparhije 6. Crkvenu oblast u Staroj Srbiji i Makedoniji, sa šest eparhija Budući da su stvaranjem Kraljevine SHS razbijene barijere koje su vekovima razdvajale srpske crkvene opštine jedn...

  11. People also search for